Red Book feed

Čestitka

mate

Dragi prijatelji, želim vašim dečkima i svima vama uputiti čestitke iz Zagreba za prvu pobjedu na SP-u....te zaželiti puno uspjeha u slijedećim mečevima...Sretno!!!

kud plovi ovaj brod?

mate — Thu, 01 Jan 1970 00:00:00 +0000

Kad je kao mehaničar ostao bez posla u Splitskom građevinskom divu 80-tih...Melioraciji, nije ni slutio da to nije njegov kraj već zapravo veliki početak.

Otvaranjem prve trgovine mješovite robe, a zatim širenjem kompleksa istih on postaje jedan od najuspješnijih poduzetnika u Hrvatskoj u postkomunističkom periodu.

Vrlo brzo je trgovačkim carstvom ostvario svoje mladenačke snove i materijalizirao ih u vidu skupocjenih automobila, jahti, stanova, hotela i ostalih ...modernih znakova moći. U većini slučajeva u Hrvatskoj uspješni gospodarstvenici nisu imali potrebe za političkim angažmanom već su svoje "želje" ispunjavali na druge načine.

Ali za Željka Keruma to je prilika za još jedan početak....onaj kojeg sanjaju ljudi takvog mentalnog sklopa...početak koji mu daju mogućnost da bude viši i veći nego što stvarno jest....da vlada ljudima,da oblikuje tradiciju, kulturu, gospodarstvo, sport ....da vlada i da ima moć ...

Ovaj put tu mogućnost je ostvario na relativno očekivan način....putem izbora za gradonačelnika...i to gdje? U najlipšem gradu na svitu...u Splitu!

U gradu kojeg je prije više od 1700 godina stvorio car Dioklecijan, u gradu sa izuzetno bogatom tradicijom gdje su se održali i poznati crkveni sabori koji su odlučili o sudbini glagoljaša... gdje se rodio jedan od najvećih književnika u Hrvatskoj povjesti... Marko Marulić i grad koji kuca tihim otkucajima znamenite prošlosti. Predivan grad sa divnim mediteranskim šarmom i dušom dobio je "svog" gradonačelnika. Nemam ništa protiv da se bilo tko uključi u politiku...svejedno mi je kojeg svjetonazora ili političkog opredjeljenja bio,sasvim svejedno koje nacionalnosti,ali svakako je bitno da je ta osoba na nivou funkcije koju obnaša...da je osjetljiv na povijesno-kulturne vrijednosti i tradiciju, da osjeća "bilo" svojih građana, da mu nisu strane osnovne ljudske vrijednosti i da ima viziju razvoja grada kako s ekonomskog tako i duhovno-moralnog aspekta.

Moram zbog svog integriteta podići glas, ne protiv Keruma osobno, već protiv svih političara u Hrvatskoj koji na jedan mutan i neprihvatljiv način žele unijeti u naše društvo vrijednosti kojih se zgražavam i koje nas mogu samo vratiti unazad nekoliko desetljeća.

Ne mogu prihvatiti ljude koji svojim rječima i djelima oskrvnjuju sve ono što je taj predivni grad na obali Jadranskog mora gradio gotovo dva tisućljeća, ali i ono što nam je civilizacija donijela u nasljeđe kroz taj period.

I one izjave o neudaji kćerke za osobu druge nacionalnosti i one o degradiranju pjevača u ulozi intendanta HNK, da ne govorim o nepotizmu koji je uveo u funkcioniranju grada i gradskih institucija od postavljanja sestre za predsjednicu gradskog vijeća do raznih rođaka, kumova, prijatelja i zetova koje je uključio u vođenje ovog starog veterana među gradovima te pogodovanje u gradskim poslovima tvrtkama koje su mu "bliske".

Teško je gledati kako u razvojnom pogledu Split klizi u duboku provaliju iz koje nema tako laganog povratka.Niti osoba kojoj su građani dali svoj glas, (a oni nikako nisu isključeni iz kritike koju iznosim) nije uspio pomaknuti stvari kao što je obećavao, a to je gospodarski rast i zapošljavanje stanovništva tj. bolji život za sve.

Dapače, ništa se posebno nije dogodilo...grad odlučnim koracima ulazi u kategoriju s najvećeom stopom nezaposlenosti u Hrvatskoj, a populist istim mjerama zavarava ljude i svoju izbornu bazu...kao što je uspio s njima manipulirati u vrijeme predizborne kampanje za gradonačelnika.

Nadam se samo da će stanovnici prepoznati te manipulacije te zaustaviti svaki ferrari u vožnji derutnim ulicama tog grada za dobro svih građana...ali i da očuvamo ta skupocjena vozila....

Tko to tamo peva?

mate — Thu, 01 Jan 1970 00:00:00 +0000

Autobus na peronu. Onako oronuo,"apšisao" od godina i prijeđenih kilometara, asfalta i ratnih tegoba.
Putnici pripremaju torbe,nervoza kod nekih raste sve više i više što se putovanje približava.Ipak je ovo događaj...put u središte EU nije bilo kakvo putovanje.
Uzbuđenje koje se godinama kupi u njima, cijeli svoj život posvetili su odlasku i putovanju ulicama civiliziranog zapada.
Neki su pohađali visoke škole , a neki i ne...poslove koje su obavljali i karijere koje su teškom mukom razvili dobit će "težinu" i smisao.
"Krenimo ljudi...krenimo što prije...opet ćemo zakasniti, zar nije dovoljno da su ovi Slovenci,Bugari, Rumunji i ostali stigli prije nas?" upita nervozno Šeks, a uz klimanje glavama podrže ga i ostali putnici.

više na http://imota-kujke.blogspot.com/

Biti ili ne biti?

mate — Thu, 01 Jan 1970 00:00:00 +0000

Završnica ovih kvalifikacija donosi jako zanimljiv susret dviju susjednih država, zemalja koje su potaknuli pitanje neovisnosti bivših jugo-republika...
Slovenija, koja je već osigurala nastup na Euru 27 i Hrvatska,kojoj je to posljednja prilika da ostvari san svih generacija. Očekuje se veliki meč, poznato je da se tenzije vuku već dugih 15-tak godina ali ih novi izbornici Jadranka Kosor i Borut Pahor (koji su prije meča imali konferenciju za novinare) pokušavaju sniziti, raspirujući plamen u kaminu dnevne sobe malenog hotela, dok ispijaju čašice ohlađenog šampanjca.

Vjeruje se da su to zapravo taktički potezi oba izbornika, jer i jedan i drugi pokušavaju svoju javnost umiriti i pripremiti za eventualni neuspjeh.

Ono što je pozitivno u pripremi meča je to da se utakmica igra na neutralnom terenu, u Bruxelesu, na stadionu Haysel, predvođena vrlo jakom sudačkom postavom na čelu sa glavnim sucem g.Barrosom i pomoćnicima O.Rehnom, Bildtom,Svobodom, a delegat utakmice će biti izaslanik UEFE g.Jeremić.
Bilo je nekih neslaganja sa izborom ove štovane gospode, naročito su protestirali predsjednici nogometnih saveza g.Türk i g.Mesić, no njihov glas nije došao do uha moćnika UEFE. Pokušavalo se na različite načine lobirati nebi li se stvorila prednost prije samog početka utakmice.
Kakva je atmosfera u protivničkim taborima govori podatak da Pahor nije baš najmirniji, bez obzira šta se već plasirao na Euro27 , ne smije izgubiti utakmicu "života" jer domaća javnost puno očekuje od ove generacije(a i pobjeda protiv susjeda bila bi "slađa" nego samo kvalificiranje na Euro27), ali isto tako ima i nekih problema sa sastavom.Prije svega ozlijedio mu se jedan od kotačića obrane Erjavec, a čini se da to nije jedini problem Pahora.
Naime, disciplinska komisija SNZ odlučuje o tome dali će na ovoj utakmici imati pravo igrati i veterani Janša i Jelinčič koji su važan kotačić Slovenskog nogometa.
Dodatan nemir unijela je i gđa.Kosor sa tajnom ponudom za Pahora...

više na http://imota-kujke.blogspot.com/

PravDA je pobjedila....

mate — Thu, 01 Jan 1970 00:00:00 +0000

Hrvatska je pokazala da više nije (samo) zemlja Sanadera, Keruma, Bandića i HDZ-a, već i kulturnog, obrazovanog, poštenog ,ali i ne pretjerano uočljivog predsjednika. Oporbenog predsjednika. Prvog SDP-ova predsjednika u samostalnoj Hrvatskoj. Prije par mjeseci činilo se da bi pobjeda Ive Josipovića na predsjedničkim izborima bila jednaka svjetskom čudu. Ali eto, i to se dogodil Hrvatska je bila Zemlja čuda, ali nikad do sada pozitivnih. Kandidat s karizmom svladao je brojne populiste i desničare, usisao glasove ljevice, pokazao da na zatrovanoj političkoj sceni ima mjesta za ovako blijedog, birokratskog političara. Nakon Franje Tuđmana i Stjepana Mesića dobili smo Ivu Josipović. Napredak?

Josipovićeva pobjeda trijumf je oporbe. Trijumf onog biračkog tijela zgađenog HDZ-ovom vladavinom, aferama, korupcijom, kriminalom, bezobrazlukom, gospodarskim slomom, nepoštenjem...

Jadna je ta podjela na ljevicu i desnicu koja se svela na obračun Josipovića i Bandića. Ovo nije bila politička, nego svjetonazorska bitka. Sukob civilizacija. Sukob poštenja i nepoštenja. A desnica tu definitivno ne stoji najbolje.

Ovo je bila pobjeda mozga nad mišićima. Urbanog nad ruralnim. Hrvatske nad dijasporom. Kulture nad nekulturom. Dugo se govorilo o onoj šutljivoj Hrvatskoj koja se povlači pred primitivizmom u politici, pred populistima, vicmaherima, bundžijama i lažljivcima. Sad je vratila udarac. Doduše, ne može se reći da ih Josipović digao na noge, više se može reći da ih je mobilizao strah od Bandića, Hebranga, Sanadera i njima sličnih.

Tko je izgubio Bandićevim porazom? Oni sumnjivi financijeri? Oni bjegunci od pravde koje je pozivao da se vrate? Oni pripadnici podzemlja koji su se nadali da će imati na Pantovčaku čovjeka koji bi ih branio, štitio i na kraju amnestirao? Svi oni osumnjičenici, optuženici i pripadnici njihovih obitelji koji su davali desetke tisuća kuna za Bandićevu kampanju? Je li to istovremeno i poraz dijaspore koja se mobilizirala u drugom krugu, nadajući se da će njihov Milan pobijediti? Što više gubitnika na Bandićevoj strani, to bolje za Hrvatsku.

Kaptol je u šoku! Hrvatska je dobila predsjednika agnostika. Doduše, izbor je bio težak: korumpirani katolik ili nekorumpirani agnostik. Ispalo je ono drugo. Hoće li Crkva biti zadovoljna time, nakon što je do samog kraja lobirala za Milana Bandića? Ako je Kaptol nezadovoljan, onda je to znak da se dogodilo nešto dobro.

POVRATAK IVE SANADERA!!!!

mate — Thu, 01 Jan 1970 00:00:00 +0000

Objava njegova povratka u politiku odjeknula je poput bombe, s posljedicama sličnima auto bombi u Bagdadu. Njezin značaj savršeno se uklapa u vijesti o poginulima, ubijenima, osakaćenima, unesrećenima - očajnima. Dovoljno je i bizarna. A opet, odluka o povratku u politiku kao "spasitelja HDZ-a" - "pobjedničke stranke, a ne stranke od 12 posto" - toliko je dirljiva da će izmamiti suze čak i najciničnijim konzumatorima vijesti. Fali samo Goran Milić da udari glanc u Dnevniku.

Ovu nedjelju morao nam je pokvariti Ivo Sanader. Neaktivni počasni predsjednik HDZ-a sada želi biti aktivni počasni predsjednik. Možda čak i saborski zastupnik. U svakom slučaju spasitelj. Pitanje je samo: kome on više treba? Ili je ipak stvar u tome da njemu nešto treba. Recimo, saborski imunitet. Ovo je scenarij koji se slagao još u srpnju, kad je premijer Sanader bez obrazloženja napustio Vladu. Otišao je kako bi se vratio kao spasitelj. Navodno nije želio prodavati teritorij za članstvo u EU. Onda je pogurnuo luzera Hebranga u kampanju i čekao da neslavno izgubi, kako bi se on sad ukazao kao čovjek koji je vodio "pobjednički HDZ, a ne stranku od 12 posto". Ali između srpnja i siječnja dogodilo se mnogo toga.

U prvom redu, dogodila se lavina afera čiji kraci vode prema Sanaderu. Uhićeni su neki ljudi koji su izravno surađivali s njim ili po njegovu nalogu. Ili za njegov račun. Dogodio se Hypo zbog kojeg će Sanader morati potražiti spas u saborskom imunitetu. Dogodio se i HPB. Dogodila se i Jadranka Kosor, "lutka" koja je potrgala konce i krenula razmišljati svojom glavom. Premijerka koja je osvojila simpatije javnosti, a uspjela je osigurati bokove u HDZ-u.

Kome više treba Sanader? Koalicijski partneri štite Kosoričinu Vladu. Isto bi mogla učiniti i opozicija, suočena s povratkom Sanadera, (naj)većeg od dva zla. Milan Bandić kao predstavnik "sila tame" i kandidat na daljinski upravljač Ive Sanadera nema prevelike šanse za osvajanje Pantovčaka. Sanaderovi mediji pronašli su novog gazdu, točnije gazdaricu. Pronašli su ga i Bajić, Karamarko i ekipa.

Stoga ovo što je u tradicionalno dosadnu nedjelju učinio Sanader nije ništa drugo nego unutarstranački puč. Shvatio je da mu Kosor hapsi najbliže ljude, da se sužava krug oko njega, da je stjeran u kut pa je odlučio nešto poduzeti. Održao je presicu u stranačkim prostorijama, optužio aktualno vodstvo stranke za nesposobnost, za rušenje rejtinga stranke, za prodaju državnog teritorija, pa čak poručio da pogriješio što im je ostavio stranku i Vladu. Jasno je u čemu je pogriješio.

Može on biti aktivan ili pasivan počasni predsjednik, može biti saborski zastupnik ili lutajući autoritet. Onoga trenutka kad je pobjegao s vlasti odrekao se onoga što mu je davalo moć: utjecaja i straha. Nitko ga više ne sluša, nitko ga ne cijeni i ono najvažnije, nitko ga se više ne boji.

To je i sam priznao kad je rekao da nije trebao napustiti politiku. Zato sada očajnički pokušava popraviti štetu. Panično spasiti stvar. Želi vratiti utjecaj u HDZ-u kako bi zaustavio afere, na koje se već žalio na zatvorenim sjednicama stranačkih tijela. Želi dobiti saborski imunitet od kaznenog progona, ne shvaćajući da imunitet postoji da bi se ukinuo.

Što sada slijedi? Raskol u HDZ-u? Obračun Kosor-Sanader ? Treba li očekivati da Sanaderu pokuca policija na vrata? Hoće li oni Sanader svojim povratkom začepiti usta prijateljima u Remetincu? I što još? Ne prijeti nam valjda deveti krug pakla: Bandić predsjednik, Sanader premijer?

Jadranki Kosor ovo je idealan - a možda i zadnji - trenutak da se obračuna sa Sanaderom, da spasi sebe, ali i da spasi i sve nas.

I N D E X.HR

EUROSKEPTICIZAM I HRVATI

mate

Damjan Tadić / CROPIX

BRUXELLES - Nezadovoljstvo građana gospodarskom situacijom vlada svugdje u EU i u državama kandidatkinjama, ali nigdje toliko koliko u Hrvatskoj. Dok je u EU 75 posto onih koji misle da je gospodarska situacija “potpuno loša”, taj postotak u Hrvatskoj iznosi čak 92 posto. Još je gore to što većina, čak 57 posto, smatra da će u sljedećih 12 mjeseci biti još gore.To su podaci koje je danas objavila Europska komisija u Eurobarometru o stavovima građana EU s naslovom “Život u EU”.Građani Hrvatske kao najveći izazov s kojim se suočava država vide kriminal, a tek onda nezaposlenost i gospodarsku situaciju. Na pitanje koji je najveći izazov kojim su oni osobno zaokupljeni, na prvo mjesto stavljaju povećanje cijena, loše stanje u gospodarstvu i nezaposlenost. Uopće nas ne brine terorizam, okoliš te obrambena i vanjska politika.Iako je Hrvatska najnaprednija država regije i prema ocjenama EU, građani Hrvatske, njih čak 84 posto, izrazito je nezadovoljno demokracijom u svojoj državi. Taj broj je zbroj onih koji su “potpuno nezadovoljni” i “ne toliko zadovoljni”. Zanimljivo je da je broj građana Hrvatske koji su “potpuno nezadovoljni” porastao u odnosu na godinu dana ranije čak za 21 posto.

Ako bi se to usporedilo sa stavovima građana EU, onda su hrvatski građani dva puta manje zadovoljni. Demokracijom u njihovim državama zadovoljno je u prosjeku 54 posto građana EU. Većina Hrvata smatra da država ide u krivom smjeru.Samo 24 posto građana Hrvatske smatra da članstvo u EU donosi dobro za Hrvatsku, 37 posto smatra da bi članstvo u EU bilo loše, a 35 posto da članstvo ne bi bilo niti dobro niti loše. Građani Turske i Makedonije, koje su daleko iza Hrvatske što se tiče perspektive ulaska u EU, imaju pozitivnije stavove.Čak su i Britanci manje euroskeptični od Hrvata.!

J U T A R NJ I L I S T

U2...nastavak slijedi??

mate

Na koncert irske grupe U2 u Zagrebu došlo je šezdeset i pet tisuća ljudi, pa je za svaki slučaj dovedeno tisuću zaštitara. No, pokazalo se da nije trebao ni jedan - stvar je trajala do ponoći, popilo se jezero pive, sve je bilo puno mladih, objesnih ljudi, a došlo je i puno svijeta iz Slovenije i Srbije i - nije se dogodio nikakav incident.

Iako je danas sve više skeptika koji sve manje vjeruju kako je rock pjesmama moguće mijenjati svijet na bolje, U2 su u Zagrebu činili baš to. U dva dana, bez ijednog izgreda na i oko stadionskog spektakla za 120.000 ljudi - što je u nogometnim obračunima nezamislivo čak i s višestruko manjim brojem “navijača” - U2 su pokazali kako politički aktivizam u rocku i te kako ima smisla, kako vjera u Boga može nadilaziti vjerske, nacionalne i ine razlike, kako križ i gitara mogu ujedinjavati, a ne dijeliti ljude.

Rock je od 50-ih i 60-ih toliko već izmijenio svijet u kojem živimo da ga je sve teže mijenjati gitarom, basom i bubnjevima, ali nije grijeh pokušavati kao što to čine U2.Stoga, teško da ćemo tako brzo zaboraviti Bonovu posvetu njihove možda najemotivnije pjesme “One” “svima u regiji čija su topla srca uništile ledene ideje”, odnosno “hrvatskoj tradiciji koja je posebna i koju treba poštovati, ali nikada više od sadašnjosti i budućnosti”.

Tijekom dvodnevnih koncerata U2, Zagreb se uistinu, iako pomalo nepripremljen za dolazak desetaka tisuća rokera, doimao otvorenim, prijateljskim i toplim velegradom, a ne autarkičnom i spram svih i svega mrzovoljne nacionalističke palanke kojoj je za vlastite jade uvijek kriv cijeli svijet, samo ne vlastita nacija.

Ne mogu staviti ruku u vatru, ali imam osjećaj kako će nas ovi koncerti trajno izmijeniti nabolje, no sad je bitno nastaviti gdje smo stali jer ne može sve počivati samo na dva spektakla U2.

NAJBOLJI KONCERT ODRŽAN U HRVATSKOJ

mate — Thu, 01 Jan 1970 00:00:00 +0000

Ćudesnom svirkom i impresivnom pozornicom članovi kultne grupe U2 bacili u delirij šezdesetak tisuća posjetitelja na zagrebačkom Maksimiru.

Nezaboravni irski bend priredio nam je koncert za pamćenje.

OLUJA...vrijedi je proslavljati

mate — Thu, 01 Jan 1970 00:00:00 +0000

PIŠE: DAVOR BUTKOVIĆ-(JUTARNJI LIST)

U žestoko pretjeranim strastima u hrvatskom javnom životu sve se dovodi u pitanje, što samo po sebi ne mora biti loše.

Loše je, međutim, kada se tvrdi da su i neki najvažniji događaji novije hrvatske povijesti, poput Oluje, zločinačke naravi, kao što se katkad govori s ultralijeve strane, ili iz pojedinih međunarodnih institucija. Jednako je loše kada se lamentira nad navodnim obezvređivanjem Oluje, kao što se to sve češće čini s desne strane. Oluja je imala tri bitne razine, od kojih su dvije iznimno dobre, a jedna vrlo loša za političku i etičku povijest Hrvatske.

Prva razina Oluje jest ona OSLOBODILAČKA.

Posve je nedvojbeno da je Oluja bila neophodna. Bez Oluje Hrvatska ne bi bila oslobođena, i bez Oluje ne bi bila uništena srpska paradržava u Hrvatskoj.

Oluja je, naprosto, realizirala Hrvatsku u njenim međunarodno priznatim granicama.

Hrvatski državni vrh nije imao nikakva izbora nego da se odluči na vojno oslobođenje državnog teritorija iz dva i danas posve neupitna razloga.

Hrvatska nije smjela pristati na Plan Z-4, kojim se krajiškim pobunjenicima nudila država u državi, jer bi to značilo trajnu političku nestabilnost zemlje (ovdje je važno reći da je plan Z-4, osmišljen 1994. godine, iza kojeg su stajali Rusi i Amerikanci, zapravo minirala jedna europska zemlja koju se kolokvijalno ne smatra prijateljicom Republike Hrvatske).

Nadalje, da se nije krenulo u oslobodilačku vojnu operaciju, Hrvatska dugoročno ne bi mogla fizički funkcionirati kao država.

“Krajina” je bila nepodnošljiva za samu egzistenciju i Republike Hrvatske, i Republike Bosne i Hercegovine, i kao takva morala je nestati.

Ovdje valja dodati kako bi se, da nije bilo Oluje, Bihać vrlo vjerojatno pretvorio u drugu Srebrenicu. Oluja se, naime, dogodila tri tjedna poslije masakra u Srebrenici; u to se vrijeme Bihać nalazio u potpunom okruženju srpskih vojnih formacija, potpomognutih milicijom ratnog zločinca Fikreta Abdića.

Da Hrvatska vojska nije pokrenula Oluju, Bihać bi pao u sličnim okolnostima kao i Srebrenica; jedna je od većih regionalnih mistifikacija ratnih zbivanja tvrdnja kako je Armija Bosne i Hercegovine oslobodila Bihać.

Druga, povijesna razina, važnosti Oluje tiče se Slobodana Miloševića.

Padom “Krajine” i ulaskom Hrvatske vojske duboko u teritorij Republike Srpske, skoro sve do Banje Luke, Slobodan Milošević izgubio je političku i vojnu moć među Srbima u Bosni i u Hrvatskoj.

Ovdje moramo podsjetiti da su se Miloševićeva ideologija i imidž, od njegova dolaska na vlast 1987. godine, pa sve do Oluje, temeljile na njegovoj želji i moći da “štiti” one Srbe koji nisu živjeli unutar granica Republike Srbije.

Milošević je, krajem osamdesetih, osvojio vlast zahvaljujući Srbima na Kosovu, a početkom devedesetih širio svoju moć obećavajući zaštitu, financijsku potporu i vojnu silu Srbima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Miloševićev koncept vladanja svim Srbima na prostoru bivše Jugoslavije funkcionirao je sve do Oluje. Poslije Oluje, kada se vidjelo da srpski diktator više ne može zaštititi ni Knin, ali ni Banja Luku, Milošević je politički umro.

Pet godina, koliko je nakon Oluje ostao na vlasti u Srbiji, Slobodan Milošević mogao je zahvaliti kriminalnom vladanju svojom zemljom, što je, kako znamo, uključivalo ubojstva ili pokušaje ubojstava političkih protivnika te pokušaj povratka na Kosovo, što je, pak, rezultiralo američkim bombardiranjem Srbije i definitivnom secesijom Kosova iz ostataka bivše jugoslavenske federacije.

Da nije bilo Oluje, Slobodan Milošević možda bi i danas vladao Srbijom, a sasvim sigurno ne bi umro u haaškom zatvoru.

Oluja je uništila Miloševićevu realnu moć i Miloševićev politički autoritet među prekodrinskim Srbima, kao i među Srbijancima.

Već su zato teze o Oluji kao o dogovorenom hrvatsko-srpskom ratu posve smiješne. Nitko ne dogovara vlastiti fizički i povijesni poraz, a kamoli čovjek poput Slobodana Miloševića, koji je toliko obožavao vlast, i koji je znao da fizički ne može preživjeti nečasni odlazak s vlasti.

Pad Slobodana Miloševića spada među najznačajnije zasluge Oluje.

I dok su prve dvije dimenzije Oluje, oslobađanje Hrvatske i dijela Bosne, te rušenje srpskog diktatora, samorazumljivo izvanredne, treću njenu dimenziju moramo, nažalost, ocijeniti sramotnom.

Sramotno je što je Oluja iskorištena kao povod za protjerivanje srpskog stanovništva iz Krajine. I to nema nikakve veze s političkom orijentacijom lokalnog srpskog stanovništva, koja je, kako znamo, bila protuhrvatska.

Svaka ozbiljna demokratska država mora učiniti sve što može da osigura normalne, ravnopravne životne uvjete i onom dijelu stanovništva koje tu državu ne želi.

Umjesto toga, Tuđmanov je režim jedva dočekao masovni odlazak Srba.

Sam je pokojni predsjednik, kako je vidljivo na videosnimci s Brijuna, s jednog od pripremnih sastanaka za Oluju, neukusno ironizirao vlastiti proglas Srbima da ostanu.

Odlazak Srba poslije Oluje jedan je od dva najgora Tuđmanova politička grijeha - drugi je rat Hrvata i Bošnjaka 1992. - 1994. godine.

Od masovnog odlaska Srba još su gori zločini počinjeni nad srpskim civilima.

Ovdje valja jasno reći: nitko danas ne bi progonio generale Hrvatske vojske zbog topničkih dnevnika i “prekomjernog” granatiranja Knina da se u vrijeme Oluje i poslije Oluje nije dogodio niz jezivih zločina nad civilima; da brojna sela ili srpske kuće nisu bile spaljene i da razni ljudožderi u uniformama Hrvatske vojske nisu ubijali nenaoružane ljude.

Za ubojstva civila ne postoje opravdanja. Čak i da su se ona događala protiv naredbi, oružana sila mora biti pod najstrožim nadzorom. Ako nije, zločini se, prirodno i neizbježno, ne mogu izbjeći.

Hrvatska već godinama živi u frustraciji zbog očitog proturječja između različitih lica Oluje. Jedno je ono pobjedničko, oslobodilačko i moralno i povijesno ispravno i potrebno. Naličje čine zločini i protjerivanje Srba.

Jedini način da Hrvatska izađe iz te dvostrukosti i da počne slaviti Oluju punim srcem, bez grižnje savjesti, jest suočavanje s tamnom stranom Oluje, precizno valoriziranje onih koji su odgovorni za nedopustive događaje u Oluji, i kažnjavanje samih počinitelja zločina, što se, srećom, već događa.

Tek kada se Hrvatska emancipira od mračnog aspekta Oluje, moći ćemo ispravno vrednovati stvarnu važnost te veličanstvene vojne operacije .

Danas je manje poznato kako je vrlo malo nedostajalo da Oluja ne bude zadnja operacija u Domovinskom ratu.

Negdje u proljeće 1996. hrvatski je državni i vojni vrh već bio duboko u pripremama za napad na onaj dio istočne Slavonije što su ga držali Srbi.

Procjenjivalo se da će u napadu na slavonsku ravnicu poginuti oko 1300 hrvatskih vojnika i tri do četiri puta više neprijateljskih vojnika.

Predsjednik Tuđman odustao je od napada na istočnu Slavoniju poslije međunarodnih konzultacija, pri čemu je važnu ulogu odigrao ondašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić.

Samo godinu ili dvije kasnije Hrvatska je pregovorima vratila Vukovar, Ilok i Baranju.

Poslije Oluje rat više nije bio potreban.

POLITIKA I HRABROST

mate — Thu, 01 Jan 1970 00:00:00 +0000

Jedna od najdivnijih od svih čovjekovih vrlina je hrabrost.

Ernest Hemingway ju je nazvao "dostojanstvom u nevolji". Narod koji ne vidi manifestacije hrabrosti u politici i usput ih zaboravlja teško da će od svojih izabranih političara tražiti tu vrlinu ili je u njima cjeniti.Ne želim vjerovati u totalnu pokvarenost političara, ali se slabo uzdam u poštenje i hrabrost istih.Uvjeren sam da su kompleksnost javnog djelovanja i natjecanje za pozornost mase zasjenili politički hrabre istupe.Kada bi narod potpunije shvaćao važnost samokritičnosti i hrabrosti u politici, onda bi oni političari koji imaju te vrline bili više cjenjeni i bio bi im lakši put ka vrhu. Obično se mladim poltičarima sugerira da se trebaju uklopiti za "više interese". Kolko je samo loših odluka donešeno na taj način, Za politički ambiciozna čovjeka vjerovatno je najveće "dostignuće" ovladati umijećem da se nešto kaže, a da se zapravo ne kaže ništa.

U trenutnom sporu nije važno biti na pravoj strani već na onoj koja je više popularna...neovisno o uvjerenju ili činjenicama. No, oni moraju naučiti kao i narod da u javnom i običnom životu ima trenutaka kad se čovjek mora uzdići u skladu sa svojim načelima.Vjerovatno da to ponekad neće biti sukladno željama naroda, ali u tome i jest bit političke hrabrosti. Možda će se ta "samostalnost" osjetiti na idućim izborima, ali ipak ćemo na budućnost gledati s povjerenjem i nadom. Stoga, u danima koji slijede samo će oni hrabri moći donijeti odluke, teške i nepopularne ali nužne za naš zajednički opstanak.

Onaj koji zna kakvim je zamkama posut put...možda i razočaranjima, ali ipak stavi na kocku svoju lagodnost i sigurnost, svoj interes, svoju moć, svoju popularnost...živjeti će vječno.

Tko se sam pogleda u ogledalo,
može doći do spasonosnih otkrića.
Tko je iskren prema samome sebi,
imat će i za druge više razumijevanja.
Ako želim popraviti svijet,
najbolje je da započnem od sebe.

HARAČ

mate — Thu, 01 Jan 1970 00:00:00 +0000

Dok u Hrvatskoj postoje prave porezne oaze, dijelovi društva koje nijedne porezne škare ne dohvaćaju, prava carstva podignuta od države otuđenim sredstvima, Vlada će narod, kao i bezbroj puta dosad, podvrgnuti još jednom cijeđenju. Njemu je najlakše uzeti, već se navikao. Ideja o Kosoričinom haraču ( 3% na sve plaće i mirovine iznad 3000 kuna)znak je da su državne financije u znatno gorem stanju nego što se to moglo zamisliti. Situacija je alarmantna. Još jučer vlast je bajala nešto o svjetlu na kraju tunela, a premijer se dao počastiti krezovski luksuznom blindiranom cestovnom krstaricom( BMW ), kakve ne koriste ni šefovi financijski najjačih zemalja. Danas su u pitanju plaće i mirovine i državu treba spašavati od bankrota. Oni koji su proizveli katastrofalnu situaciju i koji već godinu dana zavaravaju javnost tvrdeći da su državne financije pod kontrolom, sada kao spasonosno rješenje nude uvođenje poreza solidarnosti.( HARAČ ) O njihovoj odgovornosti za financijsko nasukavanje Hrvatske ni riječi. Od naroda se traži i očekuje da se solidarizira sa Šukerom i ekipom i njihovim promašajima, da vlastitom crkavicom podmiri njihove račune i tako faktički potvrdi zatečeni poredak stvari. Porez za spašavanje države zapravo je namet za spas i održavanje u životu nesposobne vlasti. Nadalje, iz prsta isisana ideja o kriznom haraču pokazuje da Vlada pojma nema što da radi. Naravno da u nastaloj situaciji nema lakih rješenja. Može se birati samo između lošeg i još goreg. Ali vlast glavinja od jedne do druge moguće opcije i sama proizvodi kaos, ponajviše zato jer pokušava sačuvati status quo. Ne pokazuje se spremnom mijenjati ono što je neizbježno. Neće dirati u srce problema. U ono što uzrokuje deficit države. Ne smanjuje državne rashode, ne odriče se Pelješkog mosta, koji se pretvorio u negativni simbol preskupe sprege vlasti s privatnim interesima, a rupu u državnoj blagajni popunit će - kako pametno i nadasve produktivno! - dodatnim guljenjem naroda. Uz sve to podižu i PDV-e na 23% što je jedna od najvećih stopa u Europi i time zapravo potpomaže recesiju a oni su je zamislili kao antirecesijsku mjeru.To je još jedan dokaz da je ova vlada nesposobna i da ju pod hitno treba mjenjati...

Na koncu, Jadrankin harač znači samo to da vlast i dalje neće dirati one koje su jamili, uključujući i enormno rastrošnu državu. Hrvatski je radnik i do sada za državu radio više nego za sebe. Državni aparat ni u recesiji ne smanjuje apetite, zna se tko će gladovati. Porezna su opterećenja u Hrvatskoj i dosad bila rekordna. Ali nije predviđeno da se teret proširi i na one kategorije koje u tome dosada nisu participirale. Umjesto da uvede porez na imovinu ili dividende, Vlada je ponovo naprtila radnike i umirovljeničku bijedu.
Najbogatiji uživaju poreznu poštedu. Možda i zato jer u Vladi znaju da harač uvijek plaća raja, begovi nikada. Premijerka Kosor svojim je haračem praktično stavila potpis pod ključno geslo hrvatske tranzicije: tko je jamio, jamio je. Tko nije - e taj će opet imati priliku spašavati državu plaćajući porez za glupi narod.

AURELIO JURI-intervju

mate

Aurelio Juri, poznati slovenski socijaldemokrat i europarlamentarac, istupio je iz stranke zbog neslaganja s blokadom Hrvatske na putu u EU, koju predvodi njegov sada već bivši stranački šef i premijer Borut Pahor.

Jeste li uistinu napustili Pahora zbog Hrvatske?

- Napustio sam aktivnu politiku, a i članstvo u svojoj stranci zbog promjena koje su se dogodile u politici Socijalnih demokrata. Sadašnjem predsjedniku se nitko osim mene javno nije suprotstavio u njegovoj namjeri da blokira pregovore Hrvatske s EU-om bez obzira na posljedice.

Investirao sam 36 godina svoga političkog puta u borbu protiv nacionalizma, u suživot različitih, u dobrosusjedstvo, u transgraničnu suradnju, u pravno rješavanje sporova.Postoje i drugi razlozi mog nezadovoljstva, ali preživio bi ih da se nije dogodilo ovo s Hrvatskom.

Kako je reagirao premijer Pahor kada ste objavili da se povlačite?

- Pahor uopće nije reagirao, nije ništa komentirao. Iako sam u jednome mandatu bio i potpredsjednik stranke, ni od ostalih članova vodstva nitko me nije ni nazvao da bi taj potez barem osudio ili mi rekao sretno. Ništa. Totalna šutnja. I taj nepriličan odnos vodstva stranke prema članstvu je jedan od razloga mog odlaska.

Kako biste Vi vodili politiku prema Hrvatskoj da ste na mjestu slovenskoga premijera?

- Jednostavno. Najprije ću reći da sam osudio hrvatsko “ne” sporazumu Drnovšek-Račan. Žao mi je što su i istarski lideri odbacili taj dogovor koji je bio oživotvorenje poziva što smo ga baš mi Istrani poslali svojim vladama da se spor riješi na ovaj način. Bilo je to u Izoli 1995., na susretu delegacija slovenskih gradonačelnika (Fičur iz Pirana, Gasparini iz Izole i ja) i Istarske županije koju su predstavljali kolege Jakovčić i Kajin.

Da, ali taj je sporazum sada mrtav i nema koristi od pozivanja na njega?

- Nakon nedosljednosti i krivog poteza s hrvatske strane, nakon što je sporazum Drnovšek-Račan odbijen, već 2003. sam formalno predložio u slovenskom parlamentu promjenu smjera u razgovorima s Hrvatskom. Zauzimao sam se za međunarodnu arbitražu sa što manjim i za obje strane prihvatljivim uvjetima. Kad su se Janša i Sanader na Bledu dogovorili za Sud pravde u Haagu, ja bih na mjestu Pahora dao Janši potporu i danas bi spor već bio u Haagu. Držim da Slovenija ima odlične argumente za obranu svoga zahtjeva da joj se jamči izravni kontakt s međunarodnim dijelom Jadrana. Ipak, najbolji je do sada bio dogovor Drnovšek-Račan koji je propao zbog Hrvatske. Dokazali smo da je takvo rješenje moguće ako postoji volja. Takvu volju je Slovenija pokazala, Hrvatska nije!

Kako će završiti priča sa slovenskom blokadom Hrvatske?

- Ne znam. Više nisam dovoljno pametan. Što se hrvatskih pregovora tiče, odnosno deblokade, neka Hrvatska povuče, koliko je to moguće, sporne dokumente koje Slovenija vidi kao prejudiciranje granice. Nadam se i nastavku razgovora s povjerenikom Rehnom za kompromisno rješenje o arbitraži. Moguće je i da obje strane ožive sporazum Drnovšek-Račan s tim da ga se revidira u dijelu gdje je za Hrvatsku najmanje prihvatljiv. Odlična je ideja, koju su lansirali i Istrani, a u posljednje vrijeme moj kolega i brat Franco Juri u Državnom zboru – da se proglasi kondominij od Piranskog zaljeva do međunarodnih voda Jadrana.

izvor: SLOBODNA DALMACIJA

ODLAZAK IVE SANADERA!!???

mate — Thu, 01 Jan 1970 00:00:00 +0000

SAMO dan nakon što je objavljeno da Hrvatska srlja u bankrot, Ivo Sanader povlači se iz politike. On je "svoju dionicu odradio". Doveo je zemlju do blokade pregovora s Europskom unijom, uništio je gospodarstvo, osiromašio društvo, zatrovao političku scenu, poticao je i štitio korupciju, hrabrio organizirani kriminal, omogućio sumnjivo bogaćenje suradnika - kao i vlastito - a sada je procijenio da je najbolje vrijeme da ode. Da pobjegne dok još stigne. Da se skloni s vjetrometine kad je najteže. Da se spasi s broda koji tone i kojeg je on u šest godina postojano bušio i uništavao.

Pola sata Sanader je u Banskim dvorima držao monolog o tome zašto se povlači sa svih dužnosti, ali nije naveo ni jedan konkretan razlog. Odbio je odgovoriti na zahtjeve okupljenih novinara da precizira zašto odlazi. Pobjegao je iz dvorane i nije odgovorio. Zabranio je čak i izravan televizijski prijenos s najvažnije press konferencije u njegovu mandatu. Pobjegao je s dužnosti, pobjegao s press konferencije. Pobjegao je - da se vrati.

Kako je vladao, tako je i otišao. Nikad nije ni za što odgovarao i sada se pokupio u najgorem mogućem trenutku. Da stvar bude gora, imao je i obraza poručiti da "politika nije služenje sebi, nego služenje narodu". Kakav licemjer. Ako je služio ikome, onda je jasno da je služio samo sebi, mislio samo na sebe i to samoljublje demonstrirao je i u ovom trenutku.
Uvijek je glumio velikog državnika, a sada je pokazao koliki je karijerist. Bježi kad nas je doveo do ruba provalije i ostavio nas u rukama Jadranke Kosor. Naravno da ovo nije učinio da spasi Hrvatsku, već da spasi samog sebe.

Da ne bi bilo zabune, dobro je da Sanader odlazi. Ali bilo bi još bolje da nikad nije ni došao. Kao što bi najbolje bilo da ga naše oči više nikad ne vide. Nažalost, njegova je taktika suprotna. On se nada da će uskoro doći vrijeme kad će narod, suočen s kataklizmom u obliku Kosorice, Polančeca, Hebranga i ostale ekipe, očajan zavapiti: "Vrati se Ivo, sve ti je oprošteno". Vjerojatno već za predsjedničke izbore.

Nije rekao zašto ide, ali dao je naslutiti da ne ide daleko. I da je spreman brzo se vratiti. Sigurno je da bježi od gospodarske kataklizme. Bježi od sve izglednijih socijalnih nemira, rezanja proračuna, propasti gospodarstva, vala otpuštanja, spašava se od "traktora, vila i lomače". Ali u svemu tome kriju se i još neki razlozi. Vjerojatno pritisak iz Europe, ali još važnije, i iz nekih njemu bliskih krugova.

No, koji god bili, Sanader je postavljanjem Kosorice za šeficu Vlade pokazao da još uvijek zadržava utjecaj na vladajuću politiku. Njegov oproštajni govor bio je u punom smislu predizborni. Sklonio se u zavjetrinu da prođe ova oluja, gurnuo druge da se "pokažu" kako bi se na kraju pojavio kao - pogodite što? - spasitelj.

Napokon, nije loše da Sanader odlazi. Ali njegov naprasni bijeg neće nas spasiti, već sugerira da nam spasa zapravo nema. Naročito s Jadrankom Kosor na čelu Vlade i Andrijom Hebrangom na čelu HDZ-a. Naročito s istim garniturom ključnih ministara i s istim koalicijskim partnerima. Jedina nada u spas bio bi odlazak cijele Sanaderove garniture koja nas je dovela u ovu situaciju. Kapetan je prvi pobjegao s broda koji tone, ali žene i djeca ostaju.

Hrvatska-18 godina poslije...

mate

Ne samo da Europa više neće pomagati Hrvatskoj u rješavanju spora sa Slovenijom, nego je međunarodna zajednica Sanaderovu Vladu počela strogo pozivati na red, kako se to redovito događalo u Tuđmanovo vrijeme. Europska budućnost Hrvatske odgađa se tko zna dokad, međunarodni se položaj zemlje pogoršava.

Europa za neko vrijeme diže ruke od Hrvatske. Povjerenik Olli Rehn svoju potragu za rješenjem slovensko-hrvatskog spora smatra okončanom, više ne vidi nikakva smisla u njenom produžavanju. Carl Bildt objavljuje da se više ne zamara sukobom Ljubljane i Zagreba:

Europa je umorna od uzaludnih pokušaja i dekuražirana pomanjkanjem volje da se problem riješi. Duboko je razočarana ne samo slovenskim nego i hrvatskim držanjem. Smatra da se obje države pokazuju kao male zadrte i ponašanjem posve neeuropske zemlje.Sanader se kockao s budućnošću Hrvatske. Obje su zemlje na gubitku, ali Hrvatska je u nepovoljnijem položaju.

Informacije da su Amerika i Europa premijera Ivu Sanadera pozvale na red zbog smjene ravnatelja policije Vladimira Fabera posve su točne. Prvi put od Tuđmanova vremena ambasadori SAD-a i EU Robert Bradtke i Vincent Degert zajednički su intervenirali u hrvatskoj Vladi, tražeći objašnjenje znači li uklanjanje sposobnog šefa policije odustajanje od obećanog suzbijanja kriminala i korupcije. Sanaderovu antikorupcijsku kampanju međunarodna je zajednica smatrala mlakom i nedovoljnom, Fabera je cijenila, hvalila i nagrađivala.

Smatralo se da će Europa promijeniti Hrvatsku. Dogodilo se da je nepromijenjena Hrvatska onemogućila Europu. Svijet je dosad požurivao Sanadera na reformske promjene, sada su prešli na zavrtanje ruke. Situacija se razvija nepovoljno i turobno. Obećanje o pristupanju EU ni u dva mandata neće ostvariti. Faberova smjena, kao izraz premijerove riješenosti da policiju drži pod kontrolom, prepoznaje se kao simptom demokratskog nazadovanja. Ako se negativni, pa i retrogradni procesi ne zaustave, Hrvatskoj se ne smiješi uključivanje, nego isključenost na periferiji Europe. Međunarodna izolacija iz Tuđmanova vremena bila je preskupa. Klizanje u ponavljanje te perspektive energično se mora zaustaviti.

Proslava hrvatske punoljetnosti nažalost ne donosi ništa dobra...

slo-hrv 3

mate

Najave da sada postoje svi elementi za rješenje slovensko-hrvatskoga spora potvrđuje već neko vrijeme raširenu informaciju da happy end slijedi do kraja lipnja, čim u Hrvatskoj i Sloveniji prođu izborne kampanje. Takav su aranžman, navodno, čelni ljudi dvije zemlje već odavno uglavili. Ne bi bilo prvi put da se odnosi Ljubljana-Zagreb zaoštravaju radi izbornih potreba. Nekad su uoči izbora izbijali dogovoreni ribarski ratovi u Piranskom zaljevu, nakon što je ta strategija provaljena, rat oko granice vodi se drugim sredstvima.

I zaista, evidentno je snižavanje tona između do jučer, navodno, nepomirljivih stavova. Dok mediji, ložeći vatru, s povećalom istražuju što je od slovenskih zahtjeva Rehn uvrstio u svoj inovirani paket, vlast u Sloveniji pali zeleno svjetlo. Prijedlog ocjenjuje “korakom naprijed i u pravom smjeru”, naziva ga “najboljim rješenjem unazad osam godina”, čak u njemu pronalazi sličnost s parafiranim, ali potom s hrvatske strane srušenim sporazumom Račan-Drnovšek. Ako neka sličnost uopće postoji, slovenski je premijer Boruh Pahor sigurno prenaglašava, i to s potpuno jasnim ciljem: vlastitu javnost priprema na prihvaćanje Rehnova rješenja.

S hrvatske strane također izostaju dosadašnji zaoštreni stavovi. Premijer Ivo Sanader od izbora ni jednom nije spomenuo svoju u kampanji stalno opetovanu parolu da će biti na braniku svake stope hrvatske zemlje i ničije prijateljstvo, pa ni ulazak u EU neće plaćati teritorijem. Čak nije reagirao ni na slovensku najavu da vrlo izgledno buduće rješenje reprizira sporazum Račan-Drnovšek, s kojim je sam u kampanji plašio birače pripisujući ga Milanovićevu SDP-u. Hrvatska je u Saboru prihvatila prethodni Rehnov prijedlog, ni novi, ponešto izmijenjeni, ne može i nema razloga odbiti.

Uostalom, otpočetka je jasno da rješenje slovensko-hrvatskoga graničnog spora može biti samo u kompromisu. Slovenska i hrvatska politička elita, koje su, svaka u svojoj zemlji, raspirivale nerealna, maksimalistička očekivanja, sada imaju problema s izlaznom strategijom: kako okončati dogovoreni rat i nahuškanu javnost uvjeriti da se, suprotno dosadašnjoj retorici, vlastita nacionalna sreća ne može tražiti u poražavanju druge strane, nego je jedini mogući izlaz sporazum koji će se zasnivati na međusobnim ustupcima.

TKO NORMALAN JOŠ VJERUJE SANADERU 2

mate — Thu, 01 Jan 1970 00:00:00 +0000

Kad sam pisao prethodni blog na ovu temu potiho sam se nadao da je onih koji vjeuju gosp. I.S. sve manje, ali naravno grdo sam se prevario.

Još jedna pobuna protiv Vlade u rekordnom je roku donijela rezultat. Samo dan nakon što su traktori zaposjeli središte Zagreba Sanaderova je ekipa pristala na većinu seljačkih zahtjeva. Vlada se ustrašila traktorskih grdosija, možda još više spontane podrške koju su seljaci dobili od Zagrepčana. U tren oka uz njih su se našli studenti, građani su nosili hranu i vodu. Stanovnici Zagreba vjerojatno i ne razumiju dobro seljačku muku, ali svaki prosvjed protiv vlasti mobilizira njihovo solidariziranje i podršku. U Banskim dvorima takav trend nužno proizvodi zabrinutost i strepnju.

Kako će se obećanja realizirati, nitko ne zna. Dosad se tvrdilo da za seljačke zahtjeve, konkretno za povećanje garantirane cijene mlijeka, u državnom budžetu jednostavno nema sredstava. Sada se mulja nešto o preraspodjeli, što s obzirom na novo stezanje remena i novi rebalans proračuna, najavljen odmah nakon ljeta, zvuči prilično neuvjerljivo. Veliko je pitanje i kako se može provesti obećanje o zabrani uvoza mliječnih prerađevina, poglavito sira. Ekonomisti upozoravaju da je taj dio dogovora sa seljacima potpuno neprovediv jer je Hrvatska potpisnica sporazuma o slobodnoj trgovini. Nedavno je zbog zabrane uvoza imala nepotrebnih problema s Bosnom i Hercegovinom. A i iz Evropske komisije je stigao glas o neprovedivosti te odluke.

Sporazum sa seljacima mogao bi uzrokovati i velike probleme u vladajućoj koaliciji jer su ga potpredsjednici Vlade Jadranka Kosor i Damir Polančec postigli mimo Hrvatske seljačke stranke, pa i njezina ministra poljoprivrede Božidara Pankretića. Sve što je Pankretić danima odbijao, tvrdeći da nema sredstava, Sanaderovi su pregovarači glatko prihvatili. Ispalo je tako da HSS-ov ministar ne razumije seljake i ne želi pomoći, za razliku od dostupnih i sućutnih HDZ-ovih prvaka koji su puni razumijevanja i para. Šef HSS-a Josip Friščić s razlogom je takvo ponašanje shvatio kao nož u leđa. Za razliku od drugih Sanaderovih koalicijskih partnera, koji povremeno zatežu konopac, pa ili prijete odlaskom ili se hvale nezavisnim stavovima, HSS je dosad prakticirao maksimalnu lojalnost. Dezavuirajući ga pred seljacima, HDZ mu sada izbija tlo ispod nogu: HSS-u je selo prirodna i faktički jedina baza. Minimum korektnog partnerstva podrazumijevao bi da se razgovori s prosvjednicima nisu vodili HSS-ovu ministru iza leđa. Da je Pankretić, bez obzira na nesporazume s poljoprivrednicima, sudjelovao u dogovoru i njegovu objavljivanju. Njegovim zaobilaženjem javnosti se prosljeđuje poruka da je HSS u konfrontaciji sa seljacima i njihovim interesima, a HDZ adresa na kojoj su im vrata otvorena.

Sanaderovo grubo fauliranje HSS-a vjerojatno je rezultat njegove uznapredovale fokusiranosti na Pantovčak. Premijer se sprema u predsjedničku kampanju i ne želi prosvjede pod svojim prozorima. Osim toga, mora se znati da je upravo on onaj koji rješava probleme i donosi "sreću". Kad je u izbornoj utakmici, HDZ ne poznaje prijatelje, niti se osjeća obaveznim prema partnerima. Na parlamentarnim izborima samljeveni Anto Đapić (HSP)živi je primjer, još se nije oporavio od braka sa Ivom, a pitanje je i hoće li. Friščić je mogao znati, da je htio gledati. Ali on se potpuno ufurao u bajku o svojoj idili s HDZ-om. Zato je buđenje tako bolno.

RAT PLAKATIMA

mate — Thu, 01 Jan 1970 00:00:00 +0000

Hrvati i Slovenci plakatirali Beograd

Miljenko Jergović SUMNJIVO LICE

Nedjelja je, kasna večer, zatvaraju se posljednje knjižare i dućani, a velegrad tek počinje da živi. Niz Terazije, na svakih nekoliko koraka, osvijetljeni plakati na kojima, kao usred bijela dana, blistaju slike osunčanog Dubrovnika, mora ili dalmatinske morske uvale, i natpisi: “Kad srce kaže leto, kaže Jadran” i “Tako lepa, tako blizu”. Beograd je oblijepljen tisućama takvih plakata, u različitim veličinama i na različitim mjestima, kao da ga je neki šašavi konceptualni umjetnik želio podsjetiti na njegovu prošlost, na to da je jednom davno bio glavni grad svoj toj ljepoti i da mladost i sjećanja mogu izgledati tako čarobno, premda čovjek zna da je bilo i ružno i grubo i naopako, ali toga se više ne sjeća. Doista, iz beogradske perspektive, iz perspektive toga najvećeg južnoslavenskog grada i autentične kulturne prijestolnice Balkana, zajednička je prošlost tako lepa i tako blizu. Doista, generacijama koje su prevalile tridesetu kad srce kaže leto, kaže Jadran. To je, kažem, prošlost, to je nostalgija, od koje se ni u Beogradu ne može živjeti, ali se njome može s vremena na vrijeme umiti sivilo naših dana.

Međutim, nije ugodno znati da je tim plakatima Beograd i Srbiju oblijepila Hrvatska turistička zajednica, koja je, nakon što je postala izvjesna propast turističke sezone, u goste pozvala Srbe. Naime, čovjek u usputnim razgovorima, pa i u novinskim i televizijskim intervjuima, dobiva stalnu i neotklonjivu potrebu da se ograđuje od te kampanje, da objašnjava ljudima kako iza nje ne stoje ni dobre namjere, ni ponuđeno gostoprimstvo, nego goli materijalni interes, u kojem nema skrupula, a još manje šarma. Oni bi, naime, bili zadovoljni da Srbi masovno uplate turističke aranžmane na Jadranu, ali da ne doputuju. Ako, pak, dođu, lako im se može dogoditi da im izbuše gume na autu ili razbiju stakla na autobusu - kao onim nesretnicima na dan izbora u Benkovcu - a Hrvatska će televizija taj događaj popratiti krajnje blagonaklono prema razbijačima - baš kao neki dan u Benkovcu - dok policija nikada neće uhititi počinitelje. Zar vam doista treba takvo ljetovanje, pa makar i na Jadranu, pa makar i u vlastitoj mladosti i prošlosti, govorio sam, nimalo domoljubno, svojim beogradskim prijateljima i poznanicima, a oni su odgovarali da su lani već bili na Hvaru ili u Dubrovniku i da im je bilo super, samo što su pazili da prije svakog e ubace ij. I onda bih ih još podsjetio da su, samo prije nekoliko mjeseci, tjednima nakon ubojstva Ive Pukanića, pojedini hrvatski mediji i političari zahtijevali od Ive Sanadera da uvede vize za građane Srbije, jer će nas Srbi inače jednog po jednog pobiti.

I tako, dok se šećući Beogradom čovjek pokušava nekako osloboditi toga loše sročenog i dozlaboga nešarmantnog marketinga HTZ-a i cijele Hrvatske, naletjet će na nešto što će ga utješiti, na Slovence. Naime, nakon što su vidjeli da su Hrvati preplavili Srbiju Dubrovnikom, baš kao da ga nude na još jedno bombardiranje, makar i u čarter aranžmanu, iz domaćih topova i minobacača, Slovenci su krenuli lijepiti kontra plakate. Na fotografiji je Portorož, a slogan je: “Najbliže evropsko more, prijatelji”. Što jest jest, nešto tako glupavo ne bi smislili ni Matica hrvatska i Thompsonološki institut HAZU, zajedno. Biva, na hrvatskim je obalama azijsko more, kao i na grčkim, uostalom, koje su dobrome dijelu Srbije bliže od Izole i Portoroža. Ali na stranu i to, slovenski slogan, nabrzinu smišljen da bi se nekako ojadilo Hrvate, zvuči kao bračna ponuda iz kakvoga sumnjivog seksi magazina, ili kao da Joseph Fritzl traži ženu da je pazi kao rođeno dijete.

Slovenci bi Srbima da budu prijatelji, ali samo zato što bi Hrvati od Srba sve, samo ne prijateljstvo. Svoje more oni nuđaju po Beogradu kao europsko, čime naravno ne kane reklamirati europsku uljudbu svojih lignji i muzgavaca, nego Srbe kane podsjetiti na to da su i dalje odlučni u tome da Hrvatima ne daju ni da priđu Europskoj Uniji. A Srbe, sude Slovenci, zanima jedino to da Hrvatima ne krene bolje u životu. Eto, to je sav smisao slovenske turističke propagande prema Srbiji.

Beograd je, dočim, u tim balkanskim mrakovima lijep grad: “On ima čudesnu moć da svetlom ispuni noć, belinom osmeha svog razgoni tugu.” Ovoga ljeta, kad plakati izblijede na suncu i kiša ih opere sa zidova, odlazit će u Beograd oni koji imaju razloga. A u isto će vrijeme na more, na Jadran, tajno dolaziti oni koji vole to more. I koji vole svoju prošlost, i Hrvatsku u njoj.

POLITIKA

mate

Teško mi se oteti dojmu da je naša demokracija danas pošla naopako i to na ozbiljan način.Ne radi se tu o procjepu izmađu ideala i stvarnosti kojoj svjedočimo svakog dana.Ne, ono što uistinu zabrinjava je raskorak između veličine naših izazova i uskogrudnosti politike, lakoća kojom nas od bitnih pitanja odvraćaju trivijalnosti i sitnice, naše izbjegavanje teških odluka.

A mi sami sudjelujemo u tome, prihvaćamo da budemo zrak političkom disanju i opstanku takvih političara. Naša je situacija prirodni rezultat radikalnog konzervatizma ili izopačenog liberalizma.

Što je s građanima? Što je s radnicima?

Oni su na svojim radnim mjestima ili u fazi traženja posla. Pomažu svojoj djeci oko složenih domaćih zadaća i muku muče s visokim računima...za plin,struju,vodu itd. Naravno, problem su i nedostatne mirovine i nedovoljna zdravstvena zaštita.

Ti ljudi u budućnost gldaju s nadom, ali istovremeno sa strahom. Njihovi su životi ispunjeni proturječjma i dvoznačnošću.

Zbog toga što politika progovara tako malo o onom kroz što prolaze, zbog toga što shvaćajuda je politika danas biznis, a ne misija, a ono o čemu debatiraju je tek puka predstava. I onda se oni povlače u sebe, ne izlaze na izbore, ne protestiraju.

Politika koja će predstavljati narod, morat će istinski služiti ljudima. Ta će politika morati odražavati naše živote onako kako ih uistinu živimo. Ona neće biti unaprijed spakirana, kao da će je netko zgrabiti s polica trgovine.

Morat će biti sazdana od najboljih komponenti našeg života i naše tradicije.

ŠPIJUNAŽA

mate — Thu, 01 Jan 1970 00:00:00 +0000

Novi skandal potresa Deutsche Telekom. Prije pola godine tjednik Spiegel otkrio je kako su telekomunikacijskom divu ukradeni privatni podaci čak polovice klijenata, među kojima su i neki od slavnih i bogatih Nijemaca.

Njemački gospodarski časopis Handelsblatt otkrio je da je središnjica tvrtke špijunirala svoje zaposlenike u podružnicama diljem svijeta, tako što je istraživala pikanterije iz njihovog privatnog života.

U jednom izvještaju o Hrvatskoj piše: 'Prema riječima osobe D., M. je u Zagrebu poznat kao pijanac i podmitljivi štakor.' U potpisu stoji da je izvor tajna služba BND

Na meti DT-ovih privatnih detektiva našla se šefica jedne podružnice DT-a u Hrvatskoj. U izvješću se otkriva da ona ima jak seksualni apetit, iznose imena njezinih ljubavnika, te spominju odlični odnosi sa starijim muškarcima. Išlo se toliko daleko da se spominje i njezina „seksualno oslobođena“ sestra. Riječ je o izvješću iz travnja 2004.

„Naše tvrtke kćeri moraju znati s kim imaju posla“, izjavio je bivši savjetnik za sigurnost u DT-u. On je otkrio kako je Deutsche Telekom špijunirao i zaposlenike u Makedoniji, Sloveniji i Mađarskoj. Kako bi doznao sve o svojim zaposlenicima u drugim zemljama, DT je čak angažirao i Saveznu obavještajnu službu (BND).

U jednom izvještaju o Hrvatskoj stoji: „Prema riječima osobe D., M. je u Zagrebu poznat kao pijanac i podmitljivi štakor. U potpisu stoji da je izvor BND. U BND-u nisu željeli komentirati optužbe rekavši da još uvijek provjeravaju navode iz članka.

Izvori su za Handelsblatt izjavili kako je istraga u HT-u pokazala da se tvrtka nalazi u velikim poteškoćama te da se u Hrvatskoj čim prije mora 'isušiti kaljuža mita i korupcije“. (A.V.)

JUTARNJI LIST